ARTARELLA / Karolina Pernar
Multivers, 2010.

14.04.2010--01.05.2010.
Galerija Kranjčar, Zagreb.


U predgovoru što ga je napisao za originalnu i nadasve zanimljivu knjigu Exploring the Invisible: Art, Science and the Spiritual autorice Lynn Gamwell, poznati astrofizičar Neil deGrasse Tyson zaključuje kako različite prirodoznanstvene spoznaje igraju sve važniju ulogu u poticanju umjetničke inspiracije. Ne bez razloga. Posljednje stoljeće, naime, obiluje primjerima u kojima se umjetnici – svjesno ili nesvjesno – referiraju na određene znanstvene teorije, a vjerojatno najutjecajnija od njih bila je čuvena Einsteinova teorija relativnosti. Teza po kojoj prostor i vrijeme više nisu apsolutne kategorije te da postoji prostorno-vremenski kontinuum, doista je radikalno izmijenila cjelokupnu dotadašnju percepciju svijeta i svemira. U likovnim umjetnostima na nju će se najizravnije i najdosljednije nadovezati spacijalistički pokret Lucia Fontane. U svojim radovima i teoretskim raspravama iz sredine prošloga stoljeća, spacijalisti zagovaraju jedinstvo boje, prostora, kretanja, vremena i zvuka; drugim riječima, težili su kreativnoj sintezi svih fizičkih elemenata.

Karolina Pernar kreativni je baštinik i nastavljač spomenute tradicije. U ozračju prevladavajuće i u znatnoj mjeri relativizirajućepostmoderne – još jedna moguća asocijacija na Einsteina – njezine naglašeno istanjene i ambijentalno tretirane skulpture/instalacije mogu se promatrati dvojako. Na čisto formalnoj razini, moguće je govoriti o materijaliziranim linijama u prostoru, odnosno o svojevrsnim trodimenzionalnim crtežima. Materijalizacija je, međutim, na određeni način relativizirana. Za cjeloviti doživljaj nekih od Karolininih struktura – ovo se odnosi na radove Wheeler-De Wittova jednadžba i U zagrljaju tamne tvari - važne su, naime, i njihove sjene. One su, dakako, posve nematerijalne i vidljive tek zahvaljujući postojanju neke konkretne podloge, a u ovom slučaju to je galerijski zid. I evo dijalektičkog paradoksa: materijalni dijelovi ovih Karolininih skulptura/instalacija (plastične cijevi) u konteksu okolnog praznog prostora mogu predstavljati pozitive, dok će njihove nematerijalne vizualne komponente (sjene) u usporedbi s galerijskim zidom ostavljati utisak svojevrsnih negativa. Na taj način Karolina uspostavlja po dva pozitiva i negativa unutar jedne te iste vizualne cjeline, s time da pozitiv sačinjen od plastične cijevi izravno penetrira u drugi pozitiv, onaj zidne mase. Kada je riječ o radovima Multivers 1, Multivers 2 i Multivers 3 situacija je, međutim, posve drugačija. Ove skulpture/instalacije ne nalaze se u izravnoj vezi s nekom čvrstom podlogom, pa će stoga i važnost njihovih sjena u znatnoj mjeri biti umanjena. Sačinjava ih po nekoliko isprepletenih cijevi koje nam, svojim nadasve kompleksnim uvijanjima, omogućavaju doživljaj začudno dinamičnih (među)prostornih odnosa. Kod sva tri Multiversa prostor – kako onaj koji je obuhvaćen skulpturama/instalacijama, tako i onaj što se nalazi oko njih – doživljavamo kao nešto što svojim vlastitim izvijanjem pritišće odnosno oblikuje cijevi. On će ovdje, dakle, poprimiti karakteristike pozitiva, dok će materijalne cijevi odavati dojam podatnih negativa.

Toliko o formi. Karolina, međutim, podjednaku pažnju posvećuje i sadržaju, a njega pronalazi, kako je to već istaknuto, u najavangardnijim fizikalnim postavkama. Riječ je, dakako, o kvantnoj mehanici i Einsteinovoj teoriji relativnosti. Unutrašnji prostor svakog Multiversa zamišljen je na način da nam sugerira postojanje paralelnih svemira, pa čak i mogućnost njihove uzajamne povezanosti. Za razumijevanje takvih stvari potrebno je, međutim, iskoračiti iz okvira naše trodimenzionalne ograničenosti. Wheeler-De Wittova jednadžba i U zagrljaju tamne tvari svojim se pak nepravilnim, nepredvidljivim i u galerijskom zidu mjestimično iščezavajućim formama izravno referiraju na dva vjerojatno najteža pitanja što stoje pred suvremenom fizikom.U svojoj najnovijoj izložbi, Karolina Pernar eksplicitno se bavi prostorom. Ona, međutim - ne zanemarujući osnovne fizikalne parametre - neizravno ukazuje i na važnost vremena odnosno kretanja. Njezine izvijene forme, naime, doista mogu sugerirati vremensku spiralu, dok će crvena boja na dvije skulpture/instalacije nedvojbeno simbolizirati krvotok, dakle kretanje koje život znači.
Karolina Pernar
Karloina Pernar rođena je 1978. godine u Zagrebu. Nakon završene škole primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu, odjel Dizajn metala, odlazi u Perugiu, Italiju, gdje je na Consorzio Futuro specijalizirala zlatarstvo. 1999. godine upisuje studij kiparstva na Akademiji likovnih umjetnosti Pietro Vannucci također u Perugi. Diplomirala je 2004.godine.Iste godine završava i školu za umjetničku obradu metala TAM, u Pietrarubbi (Pesaro-Urbino) pod direktorskim vodstvom kipara Arnalda
Pomodora te umjetničkim vodstvom kipara Nunzija.Od 2008. godine član je Zajednice umjetnika Hrvatske.Izlagala je na desetak samostalnih te na brojnim skupnim izložbama diljem svijeta. Za svoj umjetnički rad i djelovanje dobila je nekoliko nagrada i priznanja među kojima se ističu: 1.nagrada i nagrada za otkup skulpture na 9.natječaju mladih kipara „Edgardo Manucci“ u Arceviji, Italiji, kojeg već tradicionalno organizira Rotary International.Njezina su djela zastupljena u muzejskim i galerijskim zbirkama (Museo d' Arte Contemporanea Edgardo Manucci, Fabriano, Italija, Castello di Pietrarubbia, Pietrarubbia (Pesaro-Urbino), Italija te Biblioteca di Villa Mercede, Rim, Italija).

PRESS
+
VIDEO
+
MAPA (pdf)
+