- 01
- .
- 08
NE-PREDVIDLJIVO / Nina Ivančić
Jer kad jednom probaπ letjeti...
3.12.2008.--24.12.2008.
Galerija Kranjčar, Zagreb.
Već prvi prizori letjelica, koje je Nina Ivančić prezentirala 2006., interpretirani su kao “ispražnjeni znakovi“, naime predmetni prizori bez ikakvih oznaka svoje stvarne naravi. Prazno je značilo da obrisi nemaju ispune, da ne predočavaju iluziju volumena stvarnog predmeta, a bliski su recentnim prizorima izloženima u Galeriji Kranjčar. Prepoznaztljiv plastički znak kao opće mjesto, prikazi letjelica i pridruženi im jezički, verbalni ukazi kao njihov specifikum, uključeni su u isto polje prikaza, s istom pažnjom o smještaju, simetričnom i odmjerenom. Pitanje, koje se pred recentnim radovima Nine Ivančić postavlja bez ikakve žurbe za odgovorom jest: kada mimetički prikazi budu svedeni na neutralnu vizualnu formulu s još izrazitijom sklonošću simetriji, a imenovani su egzaktno u poretku svoje tipologije - dešava li se to kao pražnjenje značenja ili kao mogućnost njihovog punjenja? Ako je želja “nedostatak“ - onda je i pitanje “nađenog“ sredstva - u umjetnosti definirano Duchampovim ozračjem ready madea, ili “evocirano“ brodovima/ avionima kao “vehiklom“ u interpretaciji Nine Ivančić, pitanje o primarnosti prostornog i/ili vremenskog određenja “duhovnih putovanja“. Pitanje ne počinje sa kuda? Ili kada? već sa: koji to predmet nakon Duchampa naime nije više nađen ili to ne može biti? Pitanje ostaje jednako otvoreno koliko i odluka o tome želimo li “prazno“ poistovjetiti sa “transparentnim“. Zato je i odgovor više nego jednostavan: sve izgubljeno, sve željeno, sve zamislivo...
Deset prikaza aviona upravo je zgotovljeni ciklus radova ove slikarice, koje autorica po prvi puta pokazuje na izložbi u Galeriji Kranjčar. Niz crteža drvenim ugljenom na bijelom papiru predstavlja - u reminiscenciji svega dosad rečenoga - cjelinu u sasvim osobitom smislu. Toj osobitoj cjelovitosti u prilog ne govori samo uvriježeni princip serijalnosti. Diktat reda i promišljenosti iz svakog pojedinačnog rada prenosi se naime ne samo ponavljanjem istovrsnih (ali ne i istovjetnih) motiva i jednakih formata (osam puta horizontalni i dva puta vertikalni) u ono što oko poima kao skladno jedinstvo u ponavljanju, nego radovi zauzimaju i ovladavaju/prisvajaju prostor oko sebe tako da izložba sama postaje izbalansirana cjelovitostost u kojoj se reflektiraju principi pojedinačnih eksponata. Izborom Leonardova citata i reprodukcije, za izložbu “novointerpretirane“ Bellinijeve slike “Vrlina“, dakle renesansnih motiva u riječi i slici, umjetnica zaokružuje izložbu kao cjelovitost diskurza, jer svojim radovima pridružuje i vlastiti komentar, iskaze nedvosmislenog porijekla - iz umjetnosti, naime - upućujući i na uži kontekst svojih namjera: red, simetrija, ravnoteža, jasnoća... Ništa zanemareno, ništa zaboravljeno, ništa simulirano ili ironizirano, nego promišljeno prisutno. Tu i sada. Transparentno.
Već prvi prizori letjelica, koje je Nina Ivančić prezentirala 2006., interpretirani su kao “ispražnjeni znakovi“, naime predmetni prizori bez ikakvih oznaka svoje stvarne naravi. Prazno je značilo da obrisi nemaju ispune, da ne predočavaju iluziju volumena stvarnog predmeta, a bliski su recentnim prizorima izloženima u Galeriji Kranjčar. Prepoznaztljiv plastički znak kao opće mjesto, prikazi letjelica i pridruženi im jezički, verbalni ukazi kao njihov specifikum, uključeni su u isto polje prikaza, s istom pažnjom o smještaju, simetričnom i odmjerenom. Pitanje, koje se pred recentnim radovima Nine Ivančić postavlja bez ikakve žurbe za odgovorom jest: kada mimetički prikazi budu svedeni na neutralnu vizualnu formulu s još izrazitijom sklonošću simetriji, a imenovani su egzaktno u poretku svoje tipologije - dešava li se to kao pražnjenje značenja ili kao mogućnost njihovog punjenja? Ako je želja “nedostatak“ - onda je i pitanje “nađenog“ sredstva - u umjetnosti definirano Duchampovim ozračjem ready madea, ili “evocirano“ brodovima/ avionima kao “vehiklom“ u interpretaciji Nine Ivančić, pitanje o primarnosti prostornog i/ili vremenskog određenja “duhovnih putovanja“. Pitanje ne počinje sa kuda? Ili kada? već sa: koji to predmet nakon Duchampa naime nije više nađen ili to ne može biti? Pitanje ostaje jednako otvoreno koliko i odluka o tome želimo li “prazno“ poistovjetiti sa “transparentnim“. Zato je i odgovor više nego jednostavan: sve izgubljeno, sve željeno, sve zamislivo...
Deset prikaza aviona upravo je zgotovljeni ciklus radova ove slikarice, koje autorica po prvi puta pokazuje na izložbi u Galeriji Kranjčar. Niz crteža drvenim ugljenom na bijelom papiru predstavlja - u reminiscenciji svega dosad rečenoga - cjelinu u sasvim osobitom smislu. Toj osobitoj cjelovitosti u prilog ne govori samo uvriježeni princip serijalnosti. Diktat reda i promišljenosti iz svakog pojedinačnog rada prenosi se naime ne samo ponavljanjem istovrsnih (ali ne i istovjetnih) motiva i jednakih formata (osam puta horizontalni i dva puta vertikalni) u ono što oko poima kao skladno jedinstvo u ponavljanju, nego radovi zauzimaju i ovladavaju/prisvajaju prostor oko sebe tako da izložba sama postaje izbalansirana cjelovitostost u kojoj se reflektiraju principi pojedinačnih eksponata. Izborom Leonardova citata i reprodukcije, za izložbu “novointerpretirane“ Bellinijeve slike “Vrlina“, dakle renesansnih motiva u riječi i slici, umjetnica zaokružuje izložbu kao cjelovitost diskurza, jer svojim radovima pridružuje i vlastiti komentar, iskaze nedvosmislenog porijekla - iz umjetnosti, naime - upućujući i na uži kontekst svojih namjera: red, simetrija, ravnoteža, jasnoća... Ništa zanemareno, ništa zaboravljeno, ništa simulirano ili ironizirano, nego promišljeno prisutno. Tu i sada. Transparentno.
Nina Ivančić rođena je u Zagrebu 1953. godine. Diplomirala slikarstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. Šime Perića 1977. godine a 1979. magistrirala na Majstorskoj radionici za slikarstvo u Zagrebu kod prof. Ljube Ivančića i prof. Nikole Reisera. Dobila je Fulbrightovu stipendiju za slikarstvo, MFA Program in Painting, Columbia University, New York 1987. godine. Od 1986-93. živi i radi u New Yorku a od 1999. profesor na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Izlagala je na više od trideset samostalnih i brojnim grupnim izložbama u zemlji i inozemstvu. Njezini radovi se nalaze u brojnim privatnim i javnim zbirkama. Živi i radi u Zagrebu i Splitu.
PRESS
+
VIDEO
+
MAPA (pdf)
+